Svi misle da uživaš sa bebom, a ti umireš od dosade?
Prolazi još jedan od onih istih, dugih dana, u kome treba da uživaš sa bebom ili decom, sve radiš što je potrebno, ali je dosadno, repetitivno, gledaš na sat i vreme za njihovu dremku nikako da dođe...
Minuti traju večno, nije ti ni do čega, smeškaš se i pokušavaš da se igraš, da zasmeješ dete, na kraju s osećajem krivice uključiš crtać ne bi li konačno odahnula.
Štikliram sve i opet sam nezadovoljna
Ima dana kada sam štiklirala sve zadatke koji su važni, a svejedno se osećam iscrpljeno i nezadovoljno.
✅ Kuća je sređena, kuvala sam, napravila kolače, starija deca su bila napolju, na treningu, učili, družili smo se… Mlađa deca isto – igrali smo se, mazili, spavali popodne zajedno… Radila sam ono što volim – pisala, snimala video, učila, dugo se kupala u kadi, razgovarala sa mužem…
Sve što je na mojoj zamišljenoj listi je ispunjeno, samo što izgleda toj listi nedostaje nešto, čim ja nisam ispunjena.
Zašto ne možeš da se „vratiš sebi“ nakon što si postala mama?
Od trenutka kada postanemo majke, u nama se javlja želja da se što pre „vratimo na staro“ – kilažu, garderobu, hobije, posao, svoj nekadašnji život. Pitala sam se: Kad ću se konačno opet osećati kao ja?
I tada nisam shvatala da je to pogrešno pitanje.
Što sam se više trudila da se vratim staroj sebi, to sam bila iscrpljenija i nesrećnija. Odradila sam polumaraton 9 meseci nakon prvog porođaja, vratila se poslu pre nego što sam bila spremna – ali ništa od toga nije donelo olakšanje. Jer nisam mogla da stanem u isti život koji sam nekad imala.
U čemu grešimo kad tražimo balans...
Dugo sam mislila da kad sam preplavljena i rastrzana između posla i majčinstva samo treba više da se trudim, bolje organizujem i budem više disciplinovana. Mislila sam da je samo do mene... Kako to druge žene uspevaju, a ja se raspadam?
💡 U stvari shvatila sam da mi ne treba više discipline, niti bolja organizacija – treba mi razumevanje promena kroz koje prolazim.
Kako uključiti decu u kućne obaveze?
Moji stariji sinovi koji imaju 9 i 11 godina otišli su na put sa tatom, na 5 dana. Moram da kažem da se to u kući oseti. Smeće se nagomilalo, kuhinja je u kršu jer čisti sudovi nisu izvađeni, već prvog dana osetila sam da imam više posla, jer nisu tu. Baš dobar osećaj!
Znam da su preuzeli na sebe te zadatke i da evo, sad kad su na putu, ne funkcioniše sve glatko. Danas ti pišem baš iz tog osećaja, jer želim da te podsetim na to da čak i kad možemo sve da stignemo da uradimo za decu, ne treba to da radimo. Svaki uzrast ima svoje zadatke i sve što mogu sami treba i da rade sami. Iako obožavam da ugađam, kao svaka keva, trudim se da se nekad svesno sprečim, za dobro cele porodice.
Kako naći dadilju?
Stiglo mi je mnogo pitanja u vezi s tim kako naći dadilju, a pošto smo mi imali uspeha u ovom procesu i puno naučili, sastavila sam jedan vodič teebi na poklon!
U njemu ćeš saznati sve o potrazi, cenama i izboru prave osobe, koracima da stekneš poverenje, smanjiš šansu da pogrešiš ili odabereš nekog nepouzdanog, kako da napraviš detaljan dogovor i definišeš očekivanja, sve do oglasa koji možeš da prekopiraš i prilagodiš sebi.
Manje igračaka je bolje!
Čitala sam da je jedan vrtić u Minhenu sproveo tromesečni eksperiment, uklonili su sve igračke, čak i olovke, papire i knjige, i ostavili deci samo osnovni nameštaj i nekoliko ćebadi. Cilj je bio da se podstaknu kreativnost i socijalne veštine. Deca su se prvo dosađivala, ali onda su počela da izmišljaju igre, da glume i pretvaraju se da su u cirkusu ili vozu. Kažu da je to poboljšalo njihovu koncentraciju i socijalizaciju, a da su i roditelji primetili pozitivne promene i primenili slične pristupe kod kuće. Pre nego što su im oduzete olovke i papir, deca bi obično napravila jednu malu škrabotinu na listu papira i onda ga bacila, ali kada su im papir vratili posle eksperimenta, crtali su ili slikali po celom papiru dok nije ostao ni jedan beli deo.
Na šta zaista trošimo vreme?
Ne želim da se upoređuješ sa nekim savršenim mamama koje sve postižu i da se osećaš loše jer danas nisi uspela da izađeš iz pidžame. Ima tih dana i to je okej, svima se dešava, samo što to ne izgleda lepo na instagramu, pa ne možeš da vidiš. Ipak, i sama znaš da ti dani kada samo spontano reaguješ na sve što ti stiže, a slobodne trenutke koristiš da skroluješ, mogu lako da se pretvore u mesece. Čak i ako ti deluje da sada nemaš snage da menjaš, da ti je potreban neki reset za koji opet nemaš energije, da sve treba da se preuredi… Ne mora da bude tako.
Dobar prvi korak je samo da realno i objektivno sagledaš na čemu si, bez potrebe da išta menjaš, još uvek. Često ono što ne merimo i ne promatramo, ne možemo realno da sagledamo, niti da unapredimo.
Od preplavljenosti do uživanja u majčinstvu
Znaš one dane kad sve puca? Spremaš ručak, dete vrišti zbog lego kocki, beba razmazuje čokoladu po nameštaju, a u glavi nesložen veš i alarmi za sto obaveza. Najradije bi pobegla. Znam taj osećaj. Bila sam tamo – preplavljena, iscrpljena, anksiozna.
Kad danu pristupaš reaktivno, samo gasiš požare, sve deluje kao borba. Kad jedna stvar ispadne iz šina, osećaš se kao da je sve propalo. A taj osećaj „ništa ne valja“ te laže da moraš sve iz početka i da treba da bude savršeno.
Znam da voliš da bude uredno, da ti sve bude jasno unapred, da nema grešaka i padova. Dugo sam jurila savršenstvo, potrošila mnogo energije na pravljenje detaljnih, šarenih planova i tabela. Nekad bih krenula u realizaciju, pa shvatila da nemam snage, a većina ih je ostala samo na papiru.